Iako dolaze iz različitih gradova, četvoro mladih književnika spaja velika ljubav prema pisanoj riječi, a svojim primjerom pokazuju da književnost u Bosni i Hercegovini nije na izdisaju. Sa dolaskom 21. vijeka, zavladala je era interneta i društvenih mreža, što za posljedicu ima značajan pad čitalačke publike, naročito mladih. Prema istraživanjima Američke psihološke asocijacije (APA), svega 20 posto američkih tinejdžera čita knjigu, novine ili časopis na dnevnoj bazi, dok ih više od 80 posto koristi društvene mreže svakodnevno. Za Bosnu i Hercegovinu ne postoje ovakvi podaci ali teško je očekivati da bi se rezultati značajno razlikovali. Mladi književnici iz različitih krajeva Bosne i Hercegovine su pokazatelj da poezija i proza nisu zaboravljene ali položaj onih koji pišu je sve teži. ,,Sama činjenica da se od pisanja ne može živjeti u ovoj zemlji dovoljno je poražavajuća. Ne postoji mogućnost da se potpuno posvetim radu na svom djelu, jer moram raditi posao od kojeg živim. U tom slučaju ispaštaju i posao i pisanje“, kazao je mladi pisac iz Banjaluke, Fedor Marjanović. Marjanović, kao i pjesnikinje Dragana Despić iz Teslića i Amina Čilić iz Jablanice, kao i Ivona Grgić, književnica iz Tuzle, saglasni su da su najveći motivi za pisanje emocije i osjećaj lične satisfakcije a ne materijalna korist. ,,Od poezije se ne može živjeti, kao od nekog rada u profesiji. Smatram da pjesnici i ne trebaju težiti toliko materijalnom „bogaćenju“ od poezije, jer sam mišljenja da nema tog novca koji može otkupiti količinu emocija sažetih u jednoj pjesmi“, kazala je Despić. O tome koliko poezija i književnost uopšte imaju djelotvoran učinak na čovjekovu psihu i dušu te kako knjige trebaju biti dio naše svakodnevice, govore riječi dvadesetpetogodišnje pjesnikinje Čilić: ,,Jednostavno, pišući skidam taj neki teret sa duše. A onih dana kada nemam inspiracije za pisanje okrećem se čitanju i na taj način terapija odmaranja duše se nastavlja.“ Humoreskama i pripovijetkama u knjizi “Muzej nostalgije”, te stihovima iz zbirke “Zapisi iz zjenica”, tridesettrogodišnja Ivona Grgić, stekla je status bosanskohercegovačke književnice. Izuzetno je svestrana osoba. Završila je srednju medicinsku školu, a diplomirala je kriminalistiku. Govori sedam jezika te je za samo dvije godine pisanja osvojila trinaest vrijednih književnih nagrada. Pored pisanja, bavi se poljoprivredom i pčelarstvom. Zanimljivo je da, kako sama kaže, do tridesete godine nije ni znala da ima talenat za pisanje, tako da se skupilo dosta priča koje želi ispričati svijetu. “Muzej nostalgije” je ugledao svjetlo dana u junu 2021. godine, a kako i samo ime nagoviještava obiluje pripovijetkama u kojima se Ivona prisjeća školskih dana, nestašluka iz djetinjstva, svojih drugara i dragih osoba na svom putu odrastanja. Poučena svojim iskustvom, Ivona zaključuje da je djetinjstvo veoma važno razdoblje u životu svake osobe i da ništa ne može nadoknaditi propušteno djetinjstvo, ali pored ljubavi i pažnje, neophodno je razvijati i radne navike kod djece, kako bi bili spremni zakoračiti u svijet odraslih ljudi. ,,Propušteno se djetinjstvo ne može nadoknaditi i za svaku je osobu da bi sazrela u mentalno zdravu osobu potrebno da uživa u svemu u čemu jedno dijete i treba da uživa. Međutim, djetinjstvo ne smije da bude samo igra, zabava i protekcija protkana riječima: “neka, mali/a je, ima vremena”. Od malena se trebaju razvijati zdrave navike“, kazala je Ivona. S druge strane, ističe da su danas mnogo izazovnija vremena za djecu u pogledu razvijenosti interneta i društvenih mreža. Iako to donosi prednosti zbog opšte dostupnosti znanja u odnosu na ranija vremena, istovremeno sa sobom povlači i mnogo kompleksnije vidove vršnjačke komunikacije i otvara neke nove opasnosti u vidu internet nasilja. ,,Da budem iskrena, malo i zavidim današnjoj djeci. Znanje im je dostupno na sve strane. Ali, svaki medij je istovremeno i novi vid fašizma, pa mi je i žao današnje djece, jer su podvrgnuti mnogo šarolikijim oblicima nasilja nego mi i često se pitam kako bih se ja nosila sa međuvršnjačkim nasiljem da je kojim slučajem internet bio dostupan svima u ono vrijeme“, zapitala se Ivona. Posebno mjesto u njenom životu su imali baba i djed zbog nesebične ljubavi koju su joj pružili, svako na svoj jedinstven način. Bili su tu da joj pomognu, da je posavjetuju i utješe, a dosta toga je i naučila od njih, tako da je značajan broj pripovijetki u “Muzeju nostalgije” posvećen babi i djedu. ,,Nama su bake i djedovi bili i drugari i drugarice i odgajatelji i oni koji smiju reći našim roditeljima da “prigone” i oni koji su na nama ispravljali greške koje su počinili odgajanjem naših roditelja.