“Porodice nestalih su i preživjeli i žrtve rata, jer su preživjele rat, ali su izgubile člana porodice: nestalog.” (Abdel Latif, Porodice nestalih u Libanonu, 2021) Sudbina nestalih ostavlja nezacijeljene rane decenijama nakon završetka sukoba. Njihova stalna odsutnost može biti podsjetnik na neuspjele institucionalne odgovore i trajni uticaj sukoba. Istraživanja o nestalim osobama i potraga za pravdom nakon rata u Bosni i Hercegovini (BiH) i Libanonu otkriva zanimljive sličnosti i razlike koje su vrijedne daljnjeg proučavanja. Porodice koje pokušavaju istražiti prošlost ostavljene su da se suoče s nejasnoćama koje okružuju sudbinu njihovih nestalih. U Libanonu je nestalo više od 17.400 ljudi (Đokanović, Bojana, Dugo čekanje: Nestali u Libanonu) u građanskom ratu koji je zadesio zemlju između 1975. i 1990. godine, pri čemu je mnogo više ljudi izgubilo živote. Prema Međunarodnom komitetu Crvenog krsta (MKCK), koji je prisutan na terenu od sredine 1960-ih godina, to znači da je trećina populacije pogođena gubitkom članova svoje uže porodice (Abdel Latif, Porodice nestalih u Libanu, 2021). Godine koje su uslijedile bile su turbulentne za udruženja porodica, koja su vodila borbu za zahtjevanje akcije i pravde. Pozitivni pomaci nisu doveli do velike promjene. Postkonfliktna libanonska stvarnost i mjere koje su poduzeli akteri najviših vlasti ojačale su i snažno podržavale atmosferu zaborava (Young, Michael, Ironični osmijeh sjećanja: Nestali u Libanonu i postkonfliktna kultura, 2000), ili kako se još naziva amnezija podržana od strane države (ibid). Iosif Kovras opisuje ovu stvarnost kao institucionalizovanu tišinu. (Özgür Sevgi Göral, Nasilni sukobi lokalnih, sektorskih i međunarodnih aktera: Institucionalizovana tišina Libanona i šire). Među ovim mjerama je opća amnestija iz augusta 1991. godine (Zakon 84), koja predviđa opću amnestiju za sve zločine počinjene za vrijeme građanskog rata, uz neka izuzetke, uključujući zločine počinjene protiv političkih i vjerskih figura. Važno je napomenuti da postoje oni koji tvrde da ova opća amnestija ne bi trebala vrijediti za zločin prisilnog nestanka. Osnova ovog argumenta leži u činjenici da je prisilni nestanak kontinuirani zločin, kako je navedeno u nacionalnom libanonskom zakonodavstvu, posebno u Općem zakonu o amnestiji iz 1991. godine (Odbijena pravda: Ispitivanje amnestije i amnezije u postkonfliktnom Libanonu, Yale magazin međunarodnih poslova, 2021). Zakon 434 je usvojen 1995. godine, skraćujući potrebni vremenski period nakon kojeg nestale osobe mogu biti pravno proglašene mrtvima (ibid) od strane njihovih rođaka (Young, Michael, Ironični osmijeh sjećanja, 2000). Ova zakonodavna akcija smatrana je uvredljivom za mnoge porodice, jer su osjećale da ubija svaku nadu da će pronaći svoje voljene. Na taj način, počinitelji u vlasti, uključujući i vladine zvaničnike, efikasno su oprali ruke od odgovornosti nakon 15 godina zločina, uključujući prisilne nestanke. Usred nedostatka efikasne zakonodavne regulative i političke volje, odgovornost za pronalaženje nestalih i zastupanje u njihovo ime preuzela su udruženja porodica. Uspjesi Bosne i frustracije Libanona U Bosni i Hercegovini, rat u periodu od 1992. do 1995. rezultirao je nestankom oko 31.500 osoba. Više od 90 posto prijavljenih nestalih bili su muškarci (Hronešová, Jessie, Kosti i priznanje: Nadoknada porodicama nestalih osoba u Bosni i Hercegovini nakon rata, 2018). Do danas je oko 75 posto nestalih pronađeno. Ovaj postotak otkrivenih nestalih osoba je neuporediv s drugim postkonfliktnim društvima. Važno je napomenuti institucionalnu efikasnost koju je Bosna i Hercegovina uspjela izgraditi kako bi postigla ove brojke, nešto što Libanon nije mogao. Međunarodna komisija za nestale osobe (ICMP), među mnogim drugim organizacijama, podržala je Bosnu i Hercegovinu u izgradnji sveobuhvatnog okvira za utvrđivanje sudbine svojih nestalih osoba. Bosna i Hercegovina potpisala je Deklaraciju o ulozi države u rješavanju problema nestalih osoba kao posljedice oružanog sukoba i kršenja ljudskih prava, zajedno s Hrvatskom, Srbijom i Crnom Gorom. Bosna i Hercegovina također je potpisnica Međunarodne konvencije o zaštiti svih osoba od prisilnog nestanka (ICPPED). Libanon je potpisao, ali još nije ratificirao konvenciju. Jedan od razloga za značajan napredak postignut u BiH je, prema političkoj sociologinji Jessie Hronešová, činjenica da je genocid u Srebrenici stavio ovaj problem na dnevni red kako domaćih, tako i međunarodnih aktera u godinama nakon rata (Hronešová, Kosti i priznanje, 2018).