Tema memorijalizacije rata u Bosni i Hercegovini (BiH) je i dalje sporna. U svjetlu nepostojanja državnih zakona i propisa o spomen obilježjima, a kamoli nacionalne komemorativne strategije, memorijalni krajolik u zemlji zasićen je nizom napora za memorijalizaciju koji proizlaze iz svih razina bosanskohercegovačkog društva. Uz državne vlasti, mnoštvo nedržavnih aktera značajno je oblikovalo obilježavanje sjećanja u BiH i nastavlja to činiti na različite načine, koristeći više kreativne i umjetničke pristupe obilježavanju ratne historije u BiH. Dok ovo daje prilike različitim glasovima da artikuliraju svoja iskustva, to isto tako stvara dvosmislenost u pogledu samog mandata i sadržaja komemoracije. Osobito s obzirom na nepostojanje jedinstvenih državnih nastojanja u obilježavanju sjećanja, postavljaju se pitanja o tome ko bira što će se obilježavati – i na koji način. U takvom kontekstu, nedržavno obilježavanje sjećanja može biti odlična prilika za marginalizirane glasove i pristup odozdo prema gore da iznesu svoju istinu, posebno one čije priče ne slijede uredno prevladavajuće narative temeljene na etničkoj pripadnosti. U tom smislu, rad na sjećanju aktera civilnog društva nudi platformu za komemoraciju onih koje državni narativi zanemaruju, često uprkos popularnim zahtjevima za službenim obilježavanjem sjećanja. U isto vrijeme se, međutim, može smatrati da nedržavna memorijalizacija pruža neposredan prostor koji omogućuje neregulisane, potencijalno štetne ili razdorne ideje o tome koga i čega treba pamtiti. Odgovor na to kako nedržavne, umjetničke i inicijative obilježavanja sjećanja odozdo prema gore oblikuju pejzaž kolektivnog sjećanja u BiH, naravno, nije tako jednostavan i leži usred zamršenih pitanja. „Neko je 30 godina dopuštao da postoje tri različite historije (…) unutar Bosne“, kaže Ahmed Kulanić, direktor Fonda memorijala Kantona Sarajevo (KS), ističući da su te tri različite historije dovele do više podjela, više segregacije i nesuočavanja s činjenicama. Fond, osnovan Odlukom Kantona Sarajevo 1997. godine, zadužen je za izgradnju i održavanje spomen obilježja žrtvama rata, genocida i borcima Armije Republike Bosne i Hercegovine. To prvenstveno čini u vidu mezarja i spomen ploča širom Kantona Sarajevo i cijele BiH. Predstavlja državnu instituciju koja slijedi pažljivo strukturiran narativ utemeljen na činjenicama u svojim nastojanjima obilježavanja sjećanja. No, ističe Kulanić, Fond nije sam u uspostavljanju spomen obilježja i na taj način oblikuje javno sjećanje na rat. Ne postoji središnji registar koji nadzire spomen obilježja u BiH, niti postoji zakon koji propisuje što i kome će biti obilježeno. U poslijeratnom kontekstu koji nije proizveo jasne „pobjednike ili gubitnike“, ovaj nedostatak propisa i zakona doveo je do šarenila spomenika i komemorativnih mjesta širom Bosne i Hercegovine. Iako mnogi od njih na taj način osiguravaju sjećanje na inače zaboravljene priče, one su istodobno visoko ispolitizirane i mogu biti podložne polarizaciji historijskog narativa. Kulanić stoga upozorava na historijski revizionizam koji bi mogao pratiti neregulirane narative sjećanja. U isto vrijeme, međutim, institucionalne vlasti, posebno na entitetskom nivou, također su služile više razdornim nego pomirbenim programima u svojim programima obilježavanja sjećanja. Kulanić je jedan od mnogih koji kritiziraju veličanje osuđenih ratnih zločinaca kroz njihovu komemoraciju na javnim mjestima širom zemlje. Suprotno tome, neregulirane inicijative za pamćenje odozdo prema gore od strane nedržavnih aktera imaju potencijal konstruktivno oblikovati kolektivno pamćenje isticanjem glasova koji su inače marginalizirani, kao i olakšavanjem dijaloga i interakcije na lokalnom nivou. „Od početaka akcije Dana bijelih traka, preživjeli i lokalni aktivisti bore se za spomenik svoj ubijenoj prijedorskoj djeci“, navodi umjetnik Emir Hodžić, jedan od aktivista inicijatora Dana bijelih traka u znak sjećanja na kampanje etničkog čišćenja koje su se dogodile u Prijedoru i okolici. 2012. godine organizovao je javnu intervenciju na glavnom prijedorskom trgu kako bi skrenuo pozornost na priču koja je namjerno izostavljena u službenim gradskim programima obilježavanja. Istraživač Zoran Vučkovac dokumentirao je kako je članicama lokalnog udruženja žena Izvor zabranjen pristup glavnom prijedorskom trgu na komemorativnom skupu. Hodžić je ondje ostao sam, s bijelom trakom omotanom oko ruke koja je upućivala na bijelu traku koju je lokalno nesrpsko stanovništvo nosilo nakon srpskog preuzimanja grada od maja 1992. nadalje. U tom razdoblju u Prijedoru i okolici ubijeno je 3.176 osoba, među kojima 102 djece. Hodžićev performativni čin ubrzo su podržale i druge aktivističke grupe u nastojanju da lokalnu javnu sferu vrate u svoje ruke.