U Višegradu,šegradmogućedapostanestatističkagreš koji je tokom rata podvrgnut jednoj od najnemilosrdnijih kampanja etničkog čišćenja, povratnici Bošnjaci koje smo posjetili tvrde da su međuetnički odnosi prijateljski, ali da nema turizma oko čuvenog mosta Mehmed paše Sokolovića i višegradske hidroelektrane „grad bi bio mrtav“. „Hajte, moja žena vas čeka mjesec dana‟, kaže Omer Kapetanović dok ulazimo u kuću u kojoj živi sa suprugom Sehijom u selu Kapetanovići (općina Višegrad), iako smo ih o dolasku obavijestili nedjelju dana ranije. „Prvo kafa“, kaže Sehija, dok na sto donosi šoljice za kafu i domaće kolačiće. Dok sipa kafu iz džezve, što je tradicionalni način sipanja kafe, Omer nudi da probamo njegovu domaću rakiju od jabuka. Omer i Sehija, čije velikodušno gostoprimstvo uživamo, jedini su povratnici u prijeratno mjesto stanovanja, selo Kapetanoviće, koje su morali napustiti da bi spasili živu glavu. Na području njihove općine (Višegrad) dogodili su se sistemski napadi, ubijanja i mučenja muslimana, što je dovelo do ogromne promjene u broju stanovnika, odnosno gotovo potpunog nestanka muslimanskog stanovništva. Pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) utvrđeno je da je Višegrad bio podvrgnut jednoj od najnemilosrdnijih kampanja etničkog čišćenja. U selu Kapetanovići, prema prijeratnom popisu stanovništva, živjelo je 47 stanovnika, a sada su sami Omer i Sehija. Uslovi života su teški. Iako im se do sela dolazi neasfaltiranim putem, jako su sretni što su nakon dvije godine borbe uz pomoć bosanskih Srba uspjeli dobiti struju. Omer je uzeo kredit, počeo da drži pčele, kupio je kravu, napravio je štalu i garažu, sagradio trijem do kuće i doveo vodu u njihovu baštu. Sehija pravi zimnice, džem i ajvar, poznati balkanski namaz od patlidžana i paprike. Imali smo i privilegiju da kušamo njenu domaću sirnicu, još jedno balkansko kulinarsko čudo. Ovo pecivo punjeno svježim sirom popularno je u regionu, ali možemo reći da je Sehija dodala neke sastojke učinivši ga još ukusnijim. U Višegradu smo sreli i Edina Karamana, općinskog vijećnika. Vratio se u Višegrad 2008. godine gdje živi sa suprugom i dvije kćerke. Kaže da je svakodnevno na raspolaganju povratnicima. Budući da je dijete sa sela, kako sam sebe naziva, ponekad pomaže i kod teljenja krava. Osvrćući se na demografsku strukturu, Karaman pojašnjava da je u Višegradu prije rata živjelo 13. 471 muslimana, a sada samo 1.145. „Broj se malo povećava ljeti, dolaskom takozvanih vikendaša – ljudi koji u svoje prijeratne domove dolaze iz dijaspore ili drugih mjesta u Bosni na ograničeno vrijeme“, kazao je Karaman, pojasnivši da je grad Višegrad uveče jezivo miran u odnosu na ono što je bilo prije rata. Da nema turizma oko čuvenog mosta Mehmed paše Sokolovića i višegradske hidroelektrane, kako kaže Karaman, grad bi bio mrtav. Karaman se boji da broj Bošnjaka u Višegradu koji tamo žive bi za narednih 20-ak godina mogao biti statistička greška. Osnovano se pitamo da li su brutalni zločini spriječili da se više ljudi vrati u Višegrad. Masakri koji su se dešavali obilježeni su posebnim zlom, ljudi su živi spaljivani u kućama, za koje je predsjedavajući Sudskog vijeća Patrick Robinson rekao: „Zločine u ovom predmetu koje su počinili Milan Lukić i Sredoje Lukić karakteriše bezobziran i izopačen prezir prema ljudskom životu.“ Sudsko vijeće je utvrdilo da je Milan Lukić lično ubio najmanje 132 muslimana civila početkom juna 1992. godine za svega nekoliko dana. „Milan Lukić je igrao glavnu ulogu u događajima u Pionirskoj i na Bikavcu u kojima je živo izgorjelo u prvom slučaju 59, a u drugom najmanje 60 osoba“, navedeno je u presudi MKSJ. Prema pravosnažnoj presudi MKSJ, je kao vođa „Belih orlova“ ili „Osvetnika“, lokalne paravojne grupe bosanskih Srba, osuđen na doživotni zatvor, dok je , pripadnik iste paravojne jedinice, osuđen na 27 godina zatvora. Pripadnik iste paravojne jedinice koja je sarađivala s policijom i raznim vojnim jedinicama stacioniranim u Višegradu, je osuđen na 15 godina zatvora. Sud Bosne i Hercegovine (Sud BiH) je osudio , jednog od zapovjednika srpskih paravojnih jedinica na 20 godina zatvora, kao i , pripadnika neutvrđene paravojne formacije u vrijeme djelovanja Užičkog korpusa bivše Jugoslavenske narodne armije (JNA), zatim komandira 3. čete Višegradske brigade Vojske Republike Srpske (VRS) na 17 godina zatvora.