Uprkos nepobitnim dokazima o rasprostranjenom CRSV-u počinjenom nad muškarcima u periodu od 1992. do škaracakaožrtavaseksualnognasiljapoč1995. godine, mnogi faktori i dalje sprečavaju preživjele muškarce da dobiju učinkovitu podršku, pravdu i priznanje od društva. ,,Teško je kada dođe trenutak da morate reći istinu o onome što nosite u sebi 18 godina. Teško je jer ponovo doživljavamo traumu. Teško je ponovo preživjeti sve te trenutke mučenja, silovanja i seksualnog nasilja. Teško je stalno nositi ove stvari u sebi, ali život ide dalje. Možda sam hrabar čovjek, a možda sam kukavica. Vaše mišljenje o meni ovisi o vama.” – Prezentacija PSVI Međunarodnog protokola u Bosni i Hercegovini, Centar za postkonfliktna istraživanja Kad ljudi u akademskim krugovima i javnosti pomisle na pošast koju predstavlja seksualno nasilje povezano sa sukobima (CRSV) tokom rata u Bosni i Hercegovini (BiH), najčešće pomisle na užasne zločine počinjene nad ženama. Međutim, danas nisu samo žene žrtve seksualnog nasilja u BiH. Uprkos nepobitnim dokazima o rasprostranjenom CRSV-u počinjenom nad muškarcima u periodu od 1992. do 1995. godine, mnogi faktori i dalje sprečavaju preživjele muškarce da dobiju učinkovitu podršku, pravdu i priznanje od društva. CRSV počinjen nad muškarcima u bh ratu dobro je dokumentovao Thomas Osorio koji je više od 20 godina radio u regiji bivše Jugoslavije s Ujedinjenim narodima (UN), a kao naučni saradnik na Univerzitetu KU Leuven provodi terenska istraživanja gdje je intervjuisao preživjele muškarce. Osorio u svom istraživanju izvodi nekoliko kritičnih zaključaka: da nema sumnje da je seksualno nasilje bilo oružje rata tokom sukoba u bivšoj Jugoslaviji; da je nasilje bilo sistematsko i rasprostranjeno; da je CRSV zasigurno počinjen i nad ženama i nad muškarcima o čemu se izvještavalo i 1993. godine u izvještajima posebnog reportera UN-a Tadeusza Mazowieckog, a kasnije i u istrazi koju je provela komisija stručnjaka UN-a. Osim UN-a, brojne međunarodne organizacije, poput OESS-a i Fonda za humanitarno pravo, pružile su dokaze da je seksualno nasilje počinjeno nad muškarcima i kao čin ponižavanja i kao dio politike „etničkog čišćenja“. Kako je objasnio Osorio i kako stoji u Završnom izvještaju Povjerenstva stručnjaka osnovanog na temelju Rezolucije 780 Vijeća sigurnosti 27. maja 1994. godine, ratni zarobljenici često su bili izloženi seksualnom nasilju dok su bili zatvoreni u logorima. Ovo nasilje je dobivalo različite forme: zarobljenici su bili prisiljeni da siluju žene; izlagani su seksualnom sakaćenju, kastraciji a prisilni incest je također bio vrlo čest. Kako ističe Osorio, važno je napomenuti da su logore tokom balkanskih ratova uglavnom osiguravali i čuvali regrutirani ili dobrovoljni civilni profesionalni zatvorski čuvari ili bivši policajci. Mnogi od tih pojedinaca, u novoj ulozi vojne straže ili vojne policije, nisu razlikovali ratne zarobljenike od običnih kriminalaca. To ni na koji način ne opravdava njihova djela, niti implicira da bi takvo ponašanje bilo prihvatljivo u civilnim zatvorima, već pokazuje nesretnu stvarnost koja je dovela do tako teških ratnih zločina. Prema svjedočenjima, sistematski obim i priroda izvršenja CRSV-a nad muškarcima pokazuju da je nasilje korišteno kao instrument etničkog čišćenja kroz uništavanje porodica i zajednica. Muškarci se vrlo rijetko javljaju da traže pravdu ili podršku, a neki čak kriju svoja iskustva od članova porodice. Imajući to na umu, poslijeratni kontekst preživjelih muškaraca i žena potpuno je drugačiji. Doista, uprkos primjeni zaštitnih mjera u pravnom sistemu, zajednice iz manjih sela često znaju identitet preživjelih žena, dok većina preživjelih muškaraca ostaje nepoznata. Ovo je samo jedan elemenat rodne podjele koji karakteriše način rješavanja CRSV-a u BiH. Međutim, postignut je napredak, poput hrvatskog Zakona o novčanoj naknadi žrtvama silovanja, koji je degenerizirao osobe koje su preživjele CRSV i odobrio dostojanstvenu jednokratnu novčanu naknadu – prvu u regiji. Pravni okviri u mnogim zemljama pogođenim sukobima ne prepoznaju muškarce kao moguće žrtve CRSV-a. Neki podaci sa brifinga Chris Dolana o nasilju nad muškarcima i dječacima pomažu u stvaranju jasnije slike o ovom problemu. Rad pokazuje da se, prema zakonima mnogih zemalja, 90% muškaraca u zemljama pogođenim sukobima ne može identifikovati kao žrtva seksualnog nasilja. Nadalje, 62 zemlje od svih zemalja u svijetu priznaju samo žene kao žrtve silovanja, 67 država kriminalizira muškarce koji prijavljuju zlostavljanje, a u 28 zemalja samo su muškarci prepoznati kao počinitelji seksualnog nasilja. Kao takvi, pravni okviri često predstavljaju nepremostive prepreke u pružanju pravde preživjelim muškarcima. Naravno, pravni presedani nisu jedini razlog što su preživjeli muškarci manje priznati kao žrtve od žena.