Međunarodne organizacije iznova pozivaju Bosnu i Hercegovinu (BiH) da “ukine praksu nekažnjavanja” za počinitelje sistematskog seksualnog nasilja koje se dogodilo između 1992. i 1995. godine. “Istina je da žrtve žele razgovarati o tome. Žele da skinu taj teret sa leđa. Ali malo je onih koji su spremni ih poslušati.” – Prezentacija Međunarodnog PSVI protokola u Bosni i Hercegovini,škasvjedocimaPrvikorakkaprekidunekaž Centar za postkonfliktna istraživanja Međunarodne organizacije iznova pozivaju Bosnu i Hercegovinu (BiH) da “ukine praksu nekažnjavanja” za počinitelje sistematskog seksualnog nasilja koje se dogodilo između 1992. i 1995. godine. Čimbenici koji se često mogu predvidjeti predstavljaju ono najvažnije za ukidanje ove prakse: sigurno okruženje u kojem preživjeli mogu svjedočiti, bez zastrašivanja, ozbiljne ponovne traumatizacije i fizičkih prijetnji. Odlučna zaštita svjedoka i visokokvalitetna, dostupna psihološka podrška presudni su uvjeti za zaustavljanje kulture nekažnjavanja. Hrabre žene i muškarci koji kontaktiraju međunarodne organizacije kako bi identifikovali počinitelje seksualnog nasilja to često čine unatoč ogromnim preprekama. Za neke preživjele u BiH strahote koje su osjetili na svojoj koži tokom rata toliko su stigmatizirane da se čak i ne osjećaju ugodno podijeliti ih sa svojom porodicom. Mnogi preživjeli u BiH žive u istoj zajednici kao i oni koji su počinili ratne zločine protiv njih. Zbog ovoga, zaštita identiteta preživjelih koji se jave da svjedoče je izuzetno bitna jer zaštita identiteta znači i zaštitu od daljnje prisilne izolacije iz javnog života, ali i neposrednih fizičkih povreda. Marija, koja nije dio trenutne zaštite svjedoka koju nudi pravosudni sistem, napadnuta je na ulici nakon što je njen silovatelj odslužio zatvorsku kaznu. Iako potencijalna fizička povreda može biti najvidljivija prijetnja s kojom se suočavaju preživjeli svjedoci, ne može se zanemariti ni golemi psihološki pritisak koji sudski postupak ima na ove žene i muškarce. Preživjele prečesto ispituju “na ponižavajuć i pravno bespotreban način”, što je dio nehumanog procesa koji preživjele obeshrabruje da prijave ono što su doživjeli. Ovakvi postupci, uz inherentni rizik od preispitivanja samog napada, ostavljaju prostora za ponovnu traumatizaciju i opasnost – još jedan razlog zašto je psihološka podrška toliko važna. Sve ovo ukazuje na potrebu da se postupci svjedočenja učine što sigurnijim, ugodnijim i bez stresa. Bez ovih jamstava preživjelima postoji mogućnost da se izlažu potencijalnoj tjelesnoj ili psihološkoj traumi, pridonoseći začaranom krugu koji uključuje nekažnjavanje počinitelja i daljnje utišavanje njihove žrtve. Uz to, posljednjih je godina pravosudni sistem u BiH zabilježio ogromna poboljšanja u zaštiti i podršci svjedoka. Državna vlada je 2008. godine prvi put usvojila Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina. Glavni cilj strategije je obraditi sve slučajeve ratnih zločina do 2023. godine, iako je također rečeno da bi nacionalni sudovi trebali težiti okončanju najsloženijih predmeta do 2015. godine. Ali budući da tada složeniji predmeti nisu bili okončani, revidirana strategija podnesena je državnoj vladi na odobrenje. Nakon pet godina, 2020. godine, ovu revidiranu Strategiju usvojilo je Vijeće ministara Bosne i Hercegovine. Međutim, provedba ove strategije tek treba dati rezultate. Postojanje Odjeljenja za podršku svjedocima, putem kojeg Sud BiH pruža podršku preživjelima, dodatno ilustrira napredak suda. Ova se jedinica sastoji od profesionalnih psihologa i socijalnih radnika koji pružaju usluge poput 24-satne telefonske pomoći, skromne financijske potpore za pokrivanje potrebnih troškova, pružanja opisa procesa svjedočenja i raspravljanja o mogućim psihološkim rizicima i dobrobitima te prisutnosti u sudnici u svrhu komuniciranja sa sucima o razini stresa svjedoka. Prema izvještaju OSCE-a iz 2010. godine o zaštiti i podršci svjedoka u suđenjima za ratne zločine u BiH, mjere zaštite postaju još važnije u radu sa slučajevima seksualnog nasilja zbog stigme koja je vezana za preživjele i rizika od ponovne traumatizacije. Evropski sud za ljudska prava također je izjavio u predmetu Doorson protiv Nizozemske da “pošteno suđenje također zahtijeva da se u odgovarajućim slučajevima prava odbrane ujednače s pravima svjedoka ili žrtava pozvanih da svjedoče”. Ukratko, nacionalni zakoni, Ustav BiH, međunarodne konvencije i preporuke Vijeća Evrope utvrđuju obavezu BiH da osigura zaštitu i podršku preživjelima seksualnog nasilja tokom konflikta. Mjere zaštite namijenjene su sprječavanju javnosti i optuženih da saznaju identitet svjedoka.