Započeti život ispočetka nakon rata je dugo i opasno putovanje. Trenutni pristupi globalnog humanitarnog sistema, uključujući procese izgradnje mira i lokalne i nacionalne zakone, često čine taj proces nemogućim. Sukobi ostavljaju ljude bez krova nad glavom što je jedna od najneposrednijih i najširijih posljedica ratovanja. Prema Centru za praćenje internog raseljavanja, kao posljedica sukoba i nasilja 8,5 miliona lica je raseljeno u 50 zemalja samo u 2019. godini. Od tih 8,5 miliona, neki će pobjeći iz svoje zemlje i postati izbjeglice, tražeći azil u raznim zemljama. Velika većina ostat će zarobljena u svojoj zemlji gdje konstantno vreba nasilje. Čak i oni koji uspiju pobjeći iz zone sukoba suočavaju se s ogromnim poteškoćama u obnovi svog života na novom mjestu, okruženi novim licima koja govore nove jezike, često s malo socijalne, ekonomske ili kulturne podrške. Trajna netrajnost Kriza Rohinja u Mjanmaru je zaokupila svjetsku pažnju posljednjih godina, i to s dobrim razlogom. Izbjeglicama koje su bježale iz države Rakajn, život u susjednom Bangladešu nije donio olakšanje. Otprilike 900 hiljada izbjeglica prešlo je granicu 2017. i 2018. godine, a velika broj tih ljudi završio je u prostranim kampovima u i oko Cox-ovog Bazara. Brzina eskalacije krize značila je da je međunarodni humanitarni sistem dosegao svoj limit pokušavajući pružiti izbjeglicama odgovarajuće utočište. Za neke lokalne stanovnike dolazak vojske stranih aktera i resursa za podršku izbjeglicama stvorio je percepciju da su ti „uljezi“ bili prioritet nad ionako siromašnom zajednicom. U novije vrijeme, The New Humanitarian izvještava da je COVID-19 dodatno potaknuo tenzije i stvorio potencijalne uvjete za sukob između izbjeglica i zajednice koja ih prima. Međunarodne nevladine organizacije poduzimaju mjere predostrožnosti kako bi spriječile izbijanje nesuglasica u prenatrpanim kampovima, dok su lokalne zajednice dobile ograničenu podršku vlade Bangladeša. U kriznim vremenima izvori tenzija ključaju ispod površine između grupa. Nije sigurno koliko će ta situacija trajati. Čak i ako se etničko čišćenje u Rakajneu zaustavi, mnogi se možda nikada neće vratiti. Nekima se može odobriti status azila u Bangladešu ili negdje drugo, ali u to se ne mogu pouzdati. Dugoročni ishodi ovog egzodusa tek će uslijediti, ali možemo se osvrnuti na prethodne sukobe i prethodna raseljavanja, kao primjer onoga što mogu postati osobe koje su nasiljem ostale bez domova. U Bosni i Hercegovini ožiljci sukoba koji je završen prije 25 godina i dalje su duboki i vidljivi. Rane onih koji su pogođeni najgorim zločinima su još uvijek svježe. Guardian je u februaru 2020. pisao da mnogi koji su preživjeli genocid u Srebrenici, kada je u julu 1995. ubijeno preko 8.000 muškaraca i dječaka bošnjačkih Muslimana, i dalje žive u takozvanom „privremenom“ izbjegličkom selu Mihatovići, zavisni od humanitarne pomoći i u nemogućnosti da se vrate na stanje prije rata. U članku se spominje 45-godišnjakinja koja živi s majkom a koja je izgubila nekoliko muških članova porodice: “Kada sam stigla u Mihatoviće, mislila sam da ćemo dobiti pravu kuću. Evo nas tu i nakon 25 godina. Petočlana porodica koja živi od majčine ratne penzije od oko 400 eura mjesečno.” Jednako kao za paralizovani bh. politički sistem koji je još uvijek u velikoj mjeri definisan Dejtonskim sporazumom i posljedicama sukoba, raseljenim porodicama u Mihatovićima vrijeme je davno stalo. Dugoročni uticaj rata je nemjerljiv. Tu su velike brojke poput ‘8,5 miliona ljudi raseljenih’ kao posljedica sukoba 2019. godine, ali ne uspijevamo pojmiti razmjere te bijede. Koliko će se tih ljudi vratiti kući? Koliko će ih bezbjedno stići na novo mjesto, bilo gdje u svijetu? A za koliko njih će vrijeme stati baš kao što je stalo za porodice u Mihatovićima, koje više ne mogu nastaviti svoj stari život, ali su u nemogućnosti ga započeti negdje drugo? Prema EU, raseljavanje u prosjeku traje 20 godina za izbjeglice i više od 10 godina za 90% interno raseljenih osoba. Većina raseljenih osoba koje završe u kampovima prisiljene su živjeti u privremenim i prijelaznim skloništima s malo sredstava za život. Ovo čini ljude zavisnim o pomoći sa strane što im onemogućava da nastave život samostalno. Nacionalni i međunarodni sistemi koji se bave problemom izbjeglica i raseljenih osoba stvaraju kontekst u kojem su ljudi prisiljeni na trajnu netrajnost, zbog čega bivaju u nemogućnosti da planiraju budućnost i puste svoje korijene. A bez jakog korijena budućnost je nemoguća. Ovo je nezaobilazna posljedica rata. Dolazak 900 hiljada izbjeglica Rohinja u Coxov Bazar, snadbijevanje hranom, vodom i obezbjeđivanje skloništa zahtijeva čuda od strane države domaćina, međunarodnog humanitarnog sistema i samih raseljenih osoba.