„Budućnost Memorijalnog centra Srebrenica vidim kao gravitacioni centar iskustva jednog naroda tokom devedesetih godina prošlog vijeka, sa vlastitim arhivskim, istraživačkim i muzejskim kapacitetima za komemoraciju žrtava i Srebrenice i Sarajeva i Ahmića. Jer mi smo generacija koja ovoj instituciji treba da da izglede da preživi i bude najbolja za sve ono što dolazi u budućnosti.ˮ riječi su Emira Suljagića, direktora Memorijalnog centra Srebrenica na početku intervjua za Balkan Diskurs. Emir Suljagić je odrastao u Bratuncu. Imao je 17 godina kada je njegova porodica 1992. godine pobjegla od etničkog čišćenja iz doline Drine i sklonila se u Srebrenicu. Sam je učio engleski jezik i postao prevodilac za snage Ujedinjenih nacija (UN) stacionirane u gradu. Nakon rata, Suljagić je pohađao Univerzitet u Sarajevu i Univerzitet u Bolonji, a doktorirao je na Univerzitetu u Hamburgu. Njegova knjiga ,,Razglednica iz grobaˮ je prva ispovjest o genocidu koju je na engleskom jeziku objavio Bosanac koji je preživio genocid i do sada je prevedena na devet svjetskih jezika. Suljagić je na mjesto direktora Memorijalnog centra Srebrenica imenovan u oktobru 2019. godine. Njegov tim u Srebrenici je tokom 2020. godine okupio brojne organizacije i umjetnike iz cijelog svijeta, te uspješno organizovao obilježavanje 25. godišnjice genocida, uprkos izazovima koje je uzrokovala pandemija virusa COVID-19. Memorijalni centar: Mjesto susreta, učenja i sjećanja Budući napori i aktivnosti Memorijalnog centra Srebrenica usmjereni su na istraživanje i dokumentaciju odgovora zemalja bivše Jugoslavije na genocid koji se desio 1995. godine. ,,U ovom smislu bih volio da radimo sa organizacijama civilnog društva i vlastima od Slovenije do Sjeverne Makedonije. Želim da vidimo kako bivša Jugoslavija može da oda počast žrtvama Srebrenice i da nađemo način da zajedno nastavimo živjeti”, navodi Suljagić. U naredne tri godine, Memorijalni centar planira implementaciju opsežnog programa sa većim brojem aktivnosti i programskih ciljeva. Jedna od novih programskih cjelina je i izrada ličnih dosijea osoba koje su ubijene tokom genocida u Srebrenici. ,,Meni lično je mnogo važan naš novi projekt koji je podržan sredstvima domaćih vlasti. Želimo da dokumentujemo i formiramo jedinstvenu bazu podataka o ljudskim gubicima u i oko Srebrenice od maja 1992. do jula 1995. godine. Vjerujem da je to prvi korak u pravcu proširenja narativa o Srebrenici, jer su ljudi ovdje bili žrtve genocida tri i po godine, a ne samo pet dana u julu 1995. godine, što je nažalost trenutni narativ.ˮ Za Memorijalni centar je, kako objašnjava Suljagić, od izuzetne važnosti očuvanje, prezervacija i obnova infrastrukture na lokalitetu centra. „Spomen soba je, na primjer, u prilično ruševnom stanju, odnosno kompletna fizička infrastruktura je u ruševnom stanju i nadam se da ćemo uskoro početi obnovu upravne zgrade. Već radimo na obnovi biblioteke i izgradnji arhiva, a u bliskoj budućnosti ćemo moći obavjestiti javnost i da smo pronašli donatora i da je krenula popravka krova na našoj glavnoj hali. Kada završimo ove radove, obnovićemo srce ove institucije“, dodaje Suljagić. Još jedan od ciljeva centra je i dati priliku mladima iz Srebrenice da aktivno rade na izgradnji i očuvanju historijskog sjećanja. ,,Memorijalni centar ne treba da postoji ukoliko u njega neće biti uključena generacija djece onih koji su svoje živote izgubili ovdje, generacija djece koja su se možda rodila poslije toga, ali je njihov život obilježen Srebrenicom.ˮ Iako finansijska sredstva za uključivanje mladih za sada nisu velika, Suljagić ima namjeru da kroz naredne godine sve veći broj mladih radi u i za dobrobit Srebrenice. ,,U ovom smislu ja ću uraditi sve što je u mojoj moći da broj mladih u Memorijalnom centru svake godine raste, jer mi smo generacija koja ovoj instituciji treba da da izglede da preživi i bude najbolja za sve ono što dolazi u budućnosti.ˮ Na pitanje života i svakodnevnog boravka u Srebrenici, Suljagić kaže da se uspomene i emocije vraćaju svakodnevno kroz razgovore sa prijateljima i poznanicima. ,,Ja sam neko ko je ovdje bio 1995. godine, neko ko je izgubio članove porodice i preživio, ko zna mnogo ljudi koji su izgubili svoje najmilije, jer niko od nas nije preživio Srebrenicu i ostao neokrznut.ˮ Iako je dio života proveo usavršavajući se u inostranstvu, Suljagić naglašava da nikada nije otišao iz Srebrenice i da je svugdje išao sa ciljem da žrtvama donese ,,barem jedan mali komadić ako ne pravde onda barem zadovoljštine.ˮ „Ja ovdje i dalje ne živim u punom smislu. Tu sam dva tri dana u sedmici, a druga tri dana sam na putu. Jer ovdje ne mogu naći ni novac, ni ljude, ni znanje koje potrebno da bi od ove institucije napravili ono što ona treba biti.ˮ, objašnjava on.