U određivanju idola i uzora škola gubi bitku sa medijima. Onog trenutka kada je mladi atletičar i sportista Emir Bekrić na Evropskom prvenstvu za mlađe seniore u Tampereu, sa vremenom od 48,76 osvojio zlato i postavio novi državni rekord – dospio je u žižu interesovanja i postao državni junak o kojem su brujali svi. Obzirom da je itekako mlad i da se svojim godinama uklapa u interesnu sferu mladih, pitali smo ga uz koje je on uzore i idole odrastao i smatra li da je današnji sistem vrijednosti u tom smislu narušen. Najvažnije je da se poslije ovog mog uspjeha klinci okrenu sportu i fizičkoj aktivnosti. Mladi ljudi su logističari, oni traže pobjednike, ljude koji su napravili rezultat. Potom analiziraju kako su ti njihovi uzori došli do tog rezultata. Počinju da ih oponašaju trudeći se da dosegnu iste visine uspjeha. Ništa čudno, nikakva topla voda – svugdje i uvijek je bilo tako. Ako je zajednica promovisala koncept partijašenja, bančenja, pijančenja, estradisanja i marifetluka kao uspješan, ako su novinske naslovnice pune protagonista tog koncepta, ako su njihovi bankarski računi najdeblji – onda je logično kud će mladi da se denu. Kao što su dalje sasvim logične posljedice njihove odluke. Takođe, Emir se slaže da je došlo vrijeme da mladi mijenjaju svoje uzore: ,,Ako uzor postanem ja, Đoković, matematičari koji osvajaju medalje na svjetskim prvenstvima, programeri ili svi drugi čestiti ljudi koji zarađuju svoj hljeb poštenim radom i ako takvi ljudi postanu oni o kojima mediji izvještavaju u udranim terminima i na ključnim mjestima – onda će stvari početi da se mijenjaju.” Posljednjih godina, kulturna svijest omladine i građana Bosne i Hercegovine (BiH) je minimalizovana. Uprkos tome što mnogi gradovi nude bogatu kulturnu ponudu; informisanost i zainteresovanost mladih za te aktivnosti je minimalna, gotovo da i ne postoji. Dokaz destruktivne kulturne svijesti građana je slaba posjećenost kvalitetnih događaja koji čine programski sadržaj kulturnih institucija naše države. Iz tih razloga su život i slobodno vrijeme mladih na području naše države neiskorišteni, a višak energije kanalisan u pogrešne smjerove. Zavisno posljedična činjenica koja proizilazi kao zaključak i koja umnogome učestvuje u izgradnji ličnosti mladog čovjeka jeste identifikacija, poistovjećivanje i poštovanje kvalitetnih, ostvarenih i uspješnih ljudi. Ustvari, tako je bilo i trebalo bi da bude; ali, odjednom, kulturnom scenom BiH zavladala je anarhija, ili eventualno mali procenat oligarhije inspirisane bludom, kičom i skandalima. Identifikacija sa uzorima i idolima je značajan čin socijalizacije i emocionalnog razvoja djece i mladih. Zdrava socijalna inteligencija treba da prihvati kriterijume po kojim se uzorima smatraju određene osobe sa kojima postoji bilo koji vid kontakta, ili direktna interakcija, dok bi idoli trebale biti osobe koje potiču na buđenje svijesti, društveno i uopšte koristan rad, napredak i egzistenciju. Pod takvim uslovima, djeca i mladi sa uzorima bi trebalo da se identifikuju, a idole da imitiraju. Scena u kojoj učenice završnih razreda osnovne škole dolaze na prag srednje škole sa garderobom koja je šivena po mjeri klubskog noćnog provoda postala je uobičajena ikonografija u našim obrazovnim ustanovama. Profesori u osnovnoj školi u šali govore da djevojčice više pažnje posvećuju izboru maturske haljine nego odabiru željene srednje škole, ali se sa pravom uozbilje kada govore o tome da idoli mladih ljudi nemaju uticaj samo na izbor njihove garderobe već i na njihovu životnu filozofiju. Činjenica je da sve što ponesu iz kuće, mladi bace niz ulicu, a ova floskula počinje da pije vodu onog trenutka kada se patriotizam počne ogledati u broju pretučenih stranaca, zapaljenih baklji, ali i kada idoli mladih postaju ljudi naoružani neznanjem. Činjenica je i da se generacijama unazad uzori za djecu ne mijenjaju. To su njihovi roditelji, starija braća i sestre, rođaci, porodični prijatelji, profesori ili nastavnici u školi… Četrdesetih godina prošlog vijeka idol mladih je bio Ivo Lola Ribar, pedesetih Bobek i Šekularac, šezdesetih Če Gevara, Đorđe Marijanović i „Bitlsi”, sedamdesetih Zdravko Čolić i „Bijelo dugme”, osamdesetih Lepa Brena, a devedesetih Knele i Ceca. Novija istraživanja odsjeka za psihologiju Fakulteta političkih nauka u Banjoj Luci o uzorima i idolima srednjoškolaca u Republici Srpskoj, ne prate kurs razmišljanja našeg mladog sagovornika i uspješnog sportiste Emira sa početka priče. Rezultati su pokazali da gotovo polovina đaka ima idole među javnim ličnostima, a većina njih je iz svijeta estrade, sporta, kulture i politike.