Konačno zatvaranje (MKSJ) se očekuje krajem 2017. godine. Tokom 24 godine mukotrpnog rada,ćnostpravdedijalozionaslijeđ MKSJ je podigao optužnice protiv više od 160 osoba za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava tokom jugoslovenskih ratova devedesetih godina. Konačno zatvaranje Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) se očekuje krajem 2017. godine. Tokom 24 godine mukotrpnog rada, MKSJ je podigao optužnice protiv više od 160 osoba za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava tokom jugoslovenskih ratova devedesetih godina. Kako bi sagledali perspektive o naslijeđu koje Haški tribunal ostavlja iza sebe i sumirali razultate rada MKSJ u polju međunarodnog humanitarnog i krivičnog prava, tim Centra za postkonfliktna istraživanja (CPI) prisustvovao je konferenciji ‘’Dijalozi o naslijeđu MKSJ’’ od 22. do 24. juna u Sarajevu. CPI je ovom prilikom prezentovao i sopstveni rad na obnovi kulture mira na Zapadnom Balkanu. U tekstu ispod, tim CPI predstavio je neke od najznačajnijih događaja sa trodnevne konferencije. Marko Milanović (Univerzitet u Nottinghamu) – Diskusija o vansudskom naslijeđu Milanović je smjelo izjavio da uprkos napornom radu Haškog tribunala ipak postoji etnička pristrasnost u prihvatanju zločina; zajednice vjeruju u određene činjenice kada im to odgovara. Činjenice ne pomažu u ubjeđivanju ljudi; oni “osjećaju” istinu umjesto da je znaju. Poricanje i dalje postoji širom regiona, a bošnjačko, srpsko i hrvatsko stanovništvo živi u paralelnoj realnosti. Neke zajednice priznaju najgore zločine počinjene tokom rata, dok drugi zločini ne postoje u njihovom kolektivnom pamćenju. Na primjer, Milanović je predstavio istraživanje o ratnim zločinima u bivšoj Jugoslaviji, prema kojem je 90% Srba na neki način uključeno u poricanje zločina u Srebrenici, bilo da je to totalno poricanje svih zločina ili uvjerenje da je broj žrtava netačan. Poricanje, međutim, često nije namjerno izobličenje istine; ljudi rekonstruišu istoriju kako bi zadržali uvjerenje da je njihov etno-vjerski identitet i dalje onaj “pravi” i na visokom moralnom nivou. Ljudi se uključuju u tzv. “potvrdnu pristrasnost”, što znači da kada jednom počnu vjerovati u nešto, naknadne informacije koriste kako bi ponovo potvrdili svoja uvjerenja. On tvrdi da postoji snažna povezanost etničke pripadnosti i shvatanja zaključaka Haškog tribunala o ratnim zločinima. Kako su otkrića MKSJ-a snažno poljuljala glavne srpske narative o ratu, mnogi Srbi ne vjeruju u njihov rad. Milanović tvrdi da, dok god rad MKSJ-a dokazuje da su se zločini jugoslovenskog rata stvarno dogodili, činjenice koje oni predstavljaju će se teško suprotstaviti trenutnom poricanju među etničkim grupama u regionu. Čak i perfektan rad MKSJ bi i dalje rezultirao poricanjem koje danas vidimo u regionu. Diskusija o participativnom naslijeđu: “Iskustva svjedoka” Uticaj i posljedice koje svedočenja pred Haškim tribunalom mogu izazvati, dovele su do stvaranja odeljenja za žrtve i svjedoke kako bi im se pružila podrška tokom i nakon svjedočenja. Da bi se ispitali efekti svjedočenja, tokom konferencije su predstavljeni podaci iz nedavno objavljene pilot studije sa Univerziteta u Sjevernom Teksasu, koja je uključila 300 svjedoka MKSJ pod nazivom “Odjeci svjedočenja”. Podaci predstavljeni od strane dr. Kimi L. King ilustruju izazove sa kojima se susreću i muškarci i žene u procesu davanja iskaza. Ovi izazovi uključuju anksioznost, jezičke barijere, fizičke izazove i odsustvo od kuće. Pored toga, Helena Vranov-Schoorl, iz Odjela za podršku žrtvama i svjedocima (MKSJ), govorila je o logističkim pitanjima kao što je staranje o djeci, nadoknada za smeštaj u Hagu i koordinacija logistike po dolasku u novu zemlju. Jasna Zečević, predsjednica Viva Žene centra za terapiju i rehabilitaciju, naglasila je da u regionu postoji pomoć svjedocima putem 14 institucija koje su posvećene ovom pitanju. Pored podrške od strane nevladinih organizacija, Alma Taso-Deljković, šefica Odjela za podršku svjedocima u Sudu BiH, je naglasila potrebu za socijalnom, ekonomskom i emotivnom podrškom. U cilju pružanja kontinuirane podrške, postoji potreba za saradnjom između vladinih i nevladinih mreža na koje treba upućivati ​​svjedoke nakon što se pojave na sudu. Od posebnog značaja u svakom svjedočenju i/ili procesu podrške žrtvama je smanjenje ponovne traumatizacije, a takođe i olakšanje logističkih prepreka za svjedočenje. Da zaključimo, panelisti se zalažu za dugoročnu podršku i preporučili su izgradnju okvira iz kojeg će nacionalne jurisdikcije moći da prilagode i nadograđuju naučene lekcije iz ovog pristupa koji se fokusira na svjedoka. Diskusija o naslijeđu Outreacha: Saranda Bogujevci Dana 28. marta 1999.