Iako je od masakra na tuzlanskoj Kapiji, u kojem je granatom ispaljenom sa Ozrena, Vojska Republike Srpske (VRS) ubila 71, a ranila više od 140 osoba prošlo 22 godine, porodice žrtava i dalje čekaju pravdu. Iako je od masakra na tuzlanskoj Kapiji, u kojem je granatom ispaljenom sa Ozrena, Vojska Republike Srpske (VRS) ubila 71, a ranila više od 140 osoba prošlo 25 godina, porodice žrtava i dalje čekaju pravdu. Novak Đukić, bivši komandant Taktičke grupe ,,Ozren” VRS, pobjegao je na liječenje u Srbiju, a njegova odbrana tražila je ponavljanje postupka pred Sudom BiH. ,,Odluka po tom zahtjevu još nije donesena”, saopšteno je iz Suda BiH, koji je Đukića pravosnažno osudio na 20 godina zatvora zbog zločina na Tuzlanskoj kapiji. BiH je u oktobru 2015. godine Srbiji uputila zamolnicu za preuzimanje i izvršenje presude kako bi Ðukić kaznu izdržavao u Srbiji. Situacija nije bolja ni u ovom sudu u Srbiji, jer su susjednice Višeg suda u Beogradu u postupku povodom priznanja presude više puta odgađane, zbog Ðukićevog lošeg zdravstvenog stanja. Za 71 ugašeni život do sada je odgovarala samo jedna osoba, koja se zbog pravosudnih propusta, ipak, nalazi na slobodi. Porodice žrtava u više su navrata istražnim organima dostavljale imena koja se dovode u vezu sa ispaljivanjem granate na Kapiju u Tuzli, koja se nalazi u samom centru grada, ali od toga, kako tvrde roditelji ubijene djece, nije bilo ništa. ,,Sedam ljudi bilo je u posadi Vojske Republike Srpske koja je te kobne večeri ispalila granatu. Ta imena objavljivana su i u medijima, dostavljali smo ih istražnim organima, ali kao da i nismo” kaže Arif Ahmetašević, otac ubijene Edine, koji je svojevremeno bio i član Komisije za civilne žrtve rata. Tužilaštvo je, kako je rečeno porodicama žrtava, pokušalo doći do ovih osoba, ali su, kako im je na kraju saopšteno, nedostupni organima istrage. ,,Navodno, tražili su ih. Rečeno nam je da su u Srbiji, da su mijenjali identitet”, dodaje Ahmetašević. Đukiću se sudilo u BiH za zločin protiv civilnog stanovništva, jedan od najtežih tokom rata u Bosni i Hercegovini. Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u januaru 2014. godine usvojio žalbu Novaka Đukića, utvrdivši povredu Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije o ljudskim pravima te je ukinuo pravosnažnu presudu Suda Bosne i Hercegovine od 6. aprila 2010. godine, kojom je Đukić osuđen na 25 godina zatvora. Presuda iz 2010. godine je bila poništena zbog kršenja Evropske konvencije o ljudskim pravima, jer je retroaktivno primijenjen Krivični zakon Bosne i Hercegovine iz 2003. godine, a ne odredbe Krivičnog zakona bivše Jugoslavije, koji je bio na snazi u vrijeme kada su počinjeni zločini koji se Đukiću stavljaju na teret. Stavljena tačka na zločin Za roditelje ubijene djece, sve je ovo bila sudska lakrdija i politička nagodba. ,,Đukićevom presudom stavljena je tačka na slučaj ,,Kapija“. Svi zadovoljni samo roditelji ne. On živi na slobodi, bolje od svih nas kojima su djeca ubijena. Bojim se još goreg scenarija, a to je da ga Sud u Beogradu ne oslobodi skroz. Sve je to politika i nagodba. Imam pravo da sumnjam na to, kao roditelj ubijenog djeteta. Zar nije sramota bila da dokaze, arhivsku građu i istragu vode roditelji?” pita se Hilmo Bučuk, otac ubijene Lejle. Prosječna dob ubijenih i ranjenih bila je 23 godine, a najmlađa žrtva imala je tri godine. Dječak Sandro Kalesić, čiji su roditelji tog 25. maja slavili godišnjicu braka, ubijen je u očevom naručju.Geler ga je pogodio direktno u srce. ,,Bila nam je godišnjica braka. Nismo mislili te noći izlaziti, jer sam trebao otići na kontrolu u bolnicu. Ipak, krenuli smo na Kapiju, namjeravali kupiti sendviče i popiti sok. Sandro nije htio izaći iz kola skoro sat i po vremena. Volio je sjediti u kolima i pomjerati volan. Zajedno smo ušli u lokal, a na samo nekoliko minuta pred pad granate prešli smo u baštu” prisjeća se Dino Kalesić. Proslavu godišnjice braka i lijep, sunčan dan, prisjeća se Dino, prekinula je strahovita eksplozija. ,,Odjednom je odjeknula strahovita eksplozija. Sve oko nas je bilo u prašini. Stravična slika. Pogledao sam prema Sandru. Samo se rukom držao za uho i jecao je. Mislio sam da je to od straha. Vjerovatno nije ni osjetio da je pogođen. Zgrabio sam ga i pošao prema zgradi u susjedstvu plašeći se nove granate. Stavio sam na grudi i tek tada sam osjetio da kroz majicu probija krv. Samo jedna mala rupica, kao zrno riže. Dotrčali smo do kola i hitno krenuli do bolnice. Mislim da je umro upravo kad smo prolazili bolničke kapije. Liječnici su pokušali sa reanimiranjem. Uzaludno.”, kaže Dino Kalesić. Taj četvrtak, 25. maja 1995. godine, ostao je urezan i u tužno sjećanje Asima Hadžiselimovića. Poslije obilnih kiša osvanuo je dan okupan suncem.