Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) je 17. maja 1990. godine prekrižila homoseksualnost u Međunarodnoj klasifikaciji oboljenja. Iako je većina zemalja,–„ koje pripadaju Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, posvećena borbi protiv diskriminacije na osnovu seksualne orijentacije i roda, neke od zemalja pripadnica ostaju neodlučne u potpunom implementiranju neophodnih mjera koje garantuju efikasnu zaštitu, ostavljajući time prostor nasilju i diskriminaciji protiv lezbijske, gej, bi i trans (LGBT) zajednice. Bosna i Hercegovina je jedna od onih zemalja koje pripadaju SZO, a u kojoj su pripadnici/e LGBT zajednice dikskriminirani i stigmatizirani. Ova mala zemlja od 3,871,643 stanovnika je sastavljena od tri etničke skupine: 48% bošnjaci, 37.1% srbi i 14.3% hrvati. Nakon rata 1995. godine i potpisivanja Dejtonskog mirovnog ugovora, Bosna i Hercegovina je podijeljena na Distrikt Brčko i dva entiteta, Federaciju BiH kao bošnjačko-hrvatski entitet i Republiku Srpsku kao većinsko srpski entitet. Oba entiteta su legalizirala homoseksualne odnose između 1998. i 2000. godine, što je LGBT zajednici u BiH dalo nadu da bi stvari mogle ići u pravcu poboljšanja. Tako je 2003. godine na državnom nivou usvojen Zakon o rodnoj ravnopravnosti koji, između ostalog, zabranjuje diskriminaciju na temelju roda i seksualne orijentacije, ali bez jasnog pominjanja homoseksualnosti i roda. Usvajanje Zakona o rodnoj ravnopravnosti je označilo iskru nade za LGBT zajednicu i početak formiranja udruženja i grupa podrške aktivista i aktivistkinja u BiH, u borbi za zaštitu i ravnopravnost, koja će uskoro biti suočena sa brutalnim nasiljem. Jedan od prvih događaja u BiH, koji je trebao da poboljša vidljivost LGBT zajednice u BiH, bio je Queer Sarajevo festival (QSF), organiziran 2008. godine. Odabir datuma održavanja bio je žestoko kritiziran, jer se podudarao sa mjesecom Ramazanom. Nekoliko događaja je trebalo biti održano u okviru petodnevnog festivala, međutim, organizatorke su bile primorane otkazati festival nakon samog otvaranja, zbog nasilnih napada vjerskih fundamentalista i huligana koji su ozlijedili osmoro ljudi, uključujući i pripadnike MUP-a. Od tada je LGBT zajednica ostala poprilično nevidljiva, a svaki događaj koji je imao za cilj poboljšanje vidljivosti postao je metom prijetnji koje su rezultirale nasiljem. Nakon izvjesnog vremena, bez obzira na napredak u susjednim zemljama kao što je Hrvatska npr., koja je nedavno legalizirala istospolna partnerstva, u Bosni i Hercegovini se situacija nije značajno promijenila. U februaru 2014. godine je grupa maskiranih lica na otvaranju Merlinka festivala, u Art kinu Kriterion, napala goste/šće i posjetitelje/ke, što ukazuje na to da se malo šta promijenilo u odnosu na 2008. godinu. Još je alarmantnije što ankete iz 2013. godine pokazuju da 59,5% građana i građanki BiH smatra da je promjena spola “odvratna“ i da 56,5% ispitanika smatra da homoseksualnost treba biti liječena. S obzirom na pokazatelje anketa i opštu klimu nerazumijevanja i nasilja u BiH, postavlja se pitanje: Da li pripadnici LGBT zajednice mogu živjeti otvoreno i slobodno u Bosni i Hercegovini? Kako izgleda roditi se u svijetu u kojem društvo od tebe očekuje da budeš heteroseksualan/a, a ispadanje izvan “norme“ implicira da moraš “izaći iz ormara“. Kako je definirano u “Pink report-u“ (2014.), “koncept izlaska (coming-out-a), deriviran iz izraza “izlaska iz ormara (eng. Coming out of the closet), je izraz koji opisuje javno ili otvoreno deklarisanje i afirmaciju vlastite (homo)seksualne orijentacije.“ Niki, Selma i Aleks su tri mlada/e bosanskohercegovačka/e aktivista/kinje koji/e su se složili/e podijeliti svoje coming out priče. Niki je bosanskohercegovačka aktivistkinja koja se identificira kao queer. Ona je još u ranom djetinstvu shvatila da ne može da se pronađe u konceptu identiteta u okviru binarnosti “muško – žensko“. Odrastajući shvatila je da su rodni normativi društveni konstrukti i da je sasvim okej biti “izvan kutije“. “Imala sam četrnaest godina kada sam se “outala“ svojim roditeljima i najteže mi je zapravo palo “outanje“ samoj sebi. Na kraju je sve ispalo dobro, jer su me roditelji u potpunosti podržali. Ne mogu reći da je uvijek bilo tako lako i postojali su momenti kada sam birala da se ne “outujem“, dok sam radila u obrazovanju i za određene privatne firme, na primjer. Tada sam jednostavno prešućivala ovu temu, kako bih izbjegla moguće posljedice poput otkaza i slično.“ Selma je, također, LGBT aktivistkinja, koja se outala kao lezbijka, prije nego što je shvatila da je privlače i osobe čiji rod nije ni muški ni ženski, stoga se ona identificira kao panseksualna osoba. Kako je Selma članica vrlo konzervativne i religiozne obitelji, coming out smatra iznimno velikim osobnim izazovom.